Siguna ženska kuća je povodom početka kampanje „KRENIMO ZAJEDNO“, 29.novembra u PR Centru, organizovala javnu diskusiju “(Ne)efikasni sistem zaštite žena žrtava nasilja”. Javna diskusija održana je uz podršku Programa za podršku antidiskriminacionim i politikama rodne ravnopravnosti, koji sprovodi UNDP u partnerstvu sa Ministarstvom za ljudska i manjinska prava, a finansira ga Delegacija Evropske unije u Crnoj Gori. Na ovaj dogadjaj SŽK je pozvala sve građanke i građane, odgovorne političarke i političare, diplomatkinje i diplomate, ministarke i ministre, predstavnice i predstavnike institucija, predstavnike i predstavnice NVO i sve zagovornice i zagovornike nenasilja.

Uvodne govore imali su Fiona McCluney, stalna koordinatorka Sistema UN i stalna predstavnica UNDP u Crnoj Gori; Hermann Spitz, šef Sektora za saradnju u Delegaciji EU i Ljiljana Raičević, predsjednica Sigurne ženske kuće (SŽK);

Stalna koordinatorka Sistema UN i stalna predstavnica UNDP u Crnoj Gori, Fiona Mekluni, podsjetila je da je UNDP, u saradni sa Ministarstvom za ljudska i manjinska prava i Delegacijom EU, sproveo istraživanje o nasilju nad ženama koja je pokazalo da je svaka druga žena bila žrtva nasilja u nekom trenutku u svom životu, dok samo u poslednjih godinu dana, jedna od pet žena je prijavila da je bila žrtva nasilja. Govor gospodje Mekluni možete vidjeti ovdje.

Šef Sektora za saradnju u Delegaciji EU, Herman Spitz, istakao je da su potrebni dobri zakoni kako bi se stalo na kraj nasilju prema ženama i nasilju u porodici. DEU želi da podstakne blisku saradnju sa organizacijama civilnog društva kad je riječ o unaprjeđenju, ali i da pozove i na hitno djelovanje vezano za izmjene i dopune zakona o zaštiti nasilja u porodici da se omoguće odgovarajuće kaznene mjere. Govor gospodina Spitza možete vidjeti ovdje.

Predsjednica Sigurne ženske kuće, Ljiljana Raičević, uputila je apel ženama, nasilnicima, familiji nasilnika, familiji žrtve, komšijama žrtve, policiji, poslanicima, sudovima i medijima u cilju suzbijanja nasilja. U svom obraćanju Ljiljana Raičević je istakla da ne postoji opravdanje za nasilje i da svako nasilje mora biti sankcionisano. Govor gospodje Raičević možete naći na linku.

Nakon uvodnih izlaganja učesnice i učesnici javne diskusije su imali priliku da pogledaju video animaciju koja sadrzi podatke iz nedavnog istrazivanja “Nasilje u porodici i nasilje nad ženama” [1], koji se odnosi na percepcije, prevalencu, cijenu i multidisciplinarni odgovor na nasilje u porodici i nasilja nad zenama u Crnoj Gori.

U diskusiji su najviše učešće uzele one kojih se ova tema najviše i tiče –  žene žrtve nasilja u porodici,  koje su nasilje prijavile nadležnim institucijama i koje imaju iskustvo (ne)efikasnosti sistema zaštite žena žrtava nasilja. Osim žena žrtava nasilja, probleme u funkcionisanju sistema zaštite i predloge za izmene izlozili su predstavnice NVOa; predstavnice/i političkih partija: Demos, Demokrate i DPS; stručna radnica CSR i nekoliko gradjanki.

Ključni problemi u funkcionisanju sistema zaštite žena žrtava nasilja prema mišljenju učesnica i učesnika javne diskusije su:

• Tradicionalni i retrogradni stavovi ljudi, ali i profesionalaca, kao i društvo koje ženama žrtvama šalje poruke da “ćute i trpe” i tako ostaju u začaranom krugu nasilja
• Žene žrtve pripadnice marginalizovanih grupa (lezbejke, transrodne osobe, žene sa sela, žene sa invaliditetom) su dvostruko diskriminisane i njihovim pravima se niko ne bavi
• Žena žrtva nasilja treba da da iskaz o prezivljenom nasilju više puta (u policiji 2-3 puta, potom u tuzilaštvu, centru za socijalni rad, pa na sudu)
• Prilikom davanja izjave o prezivljenom seksualnom nasilju ženi žrtvi je onemogućeno da je sasluša policijski službenik istog pola, iako je ona insistirala da izjavu da pred inspektorkom za krvne i seksualne delikte
• Sve veći broj kontraprijava (prijave od strane nasilnika), pri čemu se procesuiraju obje prijave, žrtve i nasilnika, što često rezultira da primarna žrtva (žena) bude kažnjena na sudu. Takva situacija traumatizuje žrtvu i obeshrabruje je da traži žaštitu prilikom ponovnog nasilja.
• U Centrima za socijalni rad postoji dežurni telefon, ali dežurne radnice odbijaju da odgovore na potrebe žrtve nasilja po završetku radnog vremena
• Službenici/e Centra za socijalni rad pokazuju nepovjernje u iskaz žrtve, preispituju istinitost istog i minimalizuju stepen nasilja
• Službenici/e Centra za socijalni rad primoravaju žrtve da obezbijede uslove za viđanja djece sa nasilnim roditeljima
• Sudije prilikom davanja iskaza često prekidaju žrtvu, ne dozvoljavaju joj da iznese cjelokupan kontekst nasilja u kojem živi, inistiraju na opisu poslednjeg incidenta i odluku o kazni donose rukovodeći se samo tom situacijom koja je obično uslijedila posle niza značajno ozbiljnijih incidenata
• Sudije upućuje nasilnike o pravu da i oni prijave nasilje od strane partnerke
• Policija i sudovi ne izriču naredbu/mjeru udaljenja nasilnika iz stana, pa je žrtva zajedno sa djecom primorana da napusti svoj dom i smjesti se u Sigurnu žensku kuću
• Sudije nemaju informacije o slučajevima ranijeg prijavljivanja nasilnika, čak ni u slučaju kada postoji pravosnažna presuda za nasilje u porodici.
• Blaga kaznena politika – sudije izriču uslovne osude i novčane kazne
• Drugačaji pristup zaposlenih u institucijama sistema kada žrtva dodje u pratnji povjerljivog lica iz Sigurne ženske kuće ili druge ženske NVO, u odnosu na pristup zaposlenih u institucijama kada žrtva dodje sama
• Institucije sistema zaštite žrtava često insistiraju na medijaciji i pomirenju žrtve i nasilnika

Ključni predlozi za unapredjenje postojećeg stanja u praksi su:

• Sprovoditi dugoročne i dobro osmišljene kampanje podizanja javne svijesti o rodnoj ravnopravnosti i rodno zasnovanom nasilju
• Realizovati kampanje usmjerene na žene iz marginalizovanih grupa
• Država treba da osigura odgovarajuće,  ljudske, finansijske i administrativne resurse za sprovodjenje zakonske regulative
• Obučiti policiju da prepozna primarnog argesora, kako bi se izbjegla manipulacija nasilnika sistemom zaštite
• Obezbijediti pravo žena žrtava seksualnog nasilja da ih sasluša u policiji i postupak vodi sudija kao i državni tužilac istog pola
• Ograničiti saslušanje žrtve na najviše dva puta, a izuzetno više samo ako je to neophodno radi ostvarenja svrhe krivičnog postupka
• U Centrima za socijalni rad uvesti aktivno 24 časovno dežurstvo, kako bi žene žrtve nasilja mogle da dobiju pomoć i podršku van radnog vremena institucija
• Aktivno prikupljati informacije o istoriji nasilja u svim slučajevima nasilja u porodici, o ranijim prijavama ili presudama
• Izbjegavati uslovne osude koje stavljaju žrtve u opasnost od daljeg nasilja, kao i novčane kazne koje ekonomski ugrožavaju žrtve koje dijele zajednička finansijska sredstva sa prestupnicima u slučajevima nasilja u obitelji. Sudije treba da daju prioritet  kaznama zatvora koje treba da budu veće u slučajevima ponavljenog nasilja.
• Ojačati povezanost institucija sistema, naročito u dijelu razmjene informacija
• Potrebno je da postoje jasne smjernice i obuke za sve predstavnike institucija uključenih u sistem zaštite žrtava, tako da se izbjegne svaki oblik seksizma i diskriminacije, ili bilo koje djelo koje dovodi do sekundarne viktimizacije i uvesti brz i efikasan sistem sankcija za tu vrstu djela.
• Javno objavljivati imena i prezimena zaposlenih u institucijama sistema zaštite u slučaju da žrtvi nasilja ne pruže pomoć i podršku u skladu sa zakonom
• Dopuniti Krivični zakonik na način da propiše obavezu poštovanja standarda dužne pažnje u slučajevima nasilja u porodici i nasilja nad ženama i odgovarajuće sankcije u slučaju nepostupanja u skladu sa ovim standardom.

Na javnoj diskusiji zaključeno je da u Crnoj Gori još uvijek nije uspostavljen efikasan sistem zaštite žena žrtava nasilja, kao i da blaga kaznena politika dovodi u pitanje svrhu prijavljivanja nasilja i sprječavanje počinilaca u ponavljanju djela. Učesnice i učesnici javne diskusije su izrazili žaljenje što na javnim dogadjajima gdje se raspravlja o nasilju nad ženama, ključni akteri i donosioci odlukanapuste skup nakon uvodnih govora, a problemi nefunkcionisanja sistema zaštite po njihovom mišljenju ostaju getoizirani u uskim krugovima ženskih nevladinih organizacija.

Sigurna ženska kuća zahtijeva od svih institucija sistema zaštite da interesi i prava žrtava budu u središtu svih mjera.

Sigurna ženska kuća će narednih sedam mjeseci realizovati kampanju KRENIMO ZAJEDNO, čiji je cilj podizanje svijesti javnosti o pravu žena na život bez nasilja i pravu žrtava na efikasni koordinisani sistem zaštite.

[1] Istraživanje je sprovedeno u okviru Programa „Podrška antidiskriminacionim i politikama rodne ravnopravnosti“, koji finansira Delegacija Evropske unije u Crnoj Gori, a sprovodi Kancelarija Programa Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP) u Crnoj Gori u saradnji sa Ministarstvom za ljudska i manjinska prava.