Čemu učimo dječake u Crnoj Gori?

Posljednjih godinu dana, Crna Gora je suočena sa zastrašujućim vijestima o nasilju među djecom i mladima. Prijavljeni su brojni slučajevi fizičkih napada, uznemiravanja i zastrašivanja pri čemu se mnogi mladi suočavaju sa nepodnošljivim situacijama koje ugrožavaju njihovu bezbijednost i mentalno zdravlje.

Alarmantne situacije poput brutalnog premlaćivanja, donošenja ,,svadbarskog” pištolja, biber spreja i hladnog oružja u školu, zastrašivanja, uznemiravanja, nasilne komunikacije i drugih oblika fizičkog i psihičkog nasilja među vršnjacima postaju sve češće, ostavljajući trajne posljedice na živote mladih ljudi i porodica koje pokušavaju da se izbore sa ovim rastućim problemom. Ovaj porast nasilja dostigao je tačku u kojoj se više ne može ignorisati i potrebna je hitna akcija svih sektora društva.

Problem nasilničkog ponašanja mladih je kompleksan i ukorijenjen u našoj patrijarhalnoj kulturi koja često promoviše štetne rodne stereotipe. Dječaci se uče da su poželjne odlike muškaraca agesivnost, dominacija nad drugima i potiskivanje emocija, dok se od djevojčica očekuje da budu pokorne i pasivne.

Psihološko zlostavljanje je često prvi korak koji kasnije vodi ka fizičkom zlostavljanju. Iako ga roditelji i nastavnici teže primjećuju i rjeđe sankcionišu, psihičko nasilje je podmuklo, a efekti mogu biti dugotrajni i razorni. Može imati različite oblike, uključujući verbalne napade, uvrede, manipulaciju, izolaciju i zastrašivanje. Često se koristi kao način da se nameće moć i kontrola nad nekim drugim. Moramo da naučimo da ga prepoznamo, sankcionišemo i spriječimo da eskalira. Ovo zahtijeva sveobuhvatan pristup koji uključuje edukaciju, prevenciju i adekvatne kaznene mjere.

Jedan od najvećih izazova u rešavanju psihološkog zlostavljanja je tendencija da se zažmuri na njega, ili da se odbaci kao bezazleno zadirkivanje ili ,,to su samo dječaci”. Ovo samo doprinosi perpetuiranju štetnih stereotipa i ponašanja. Moramo promijeniti način razmišljanja i priznati da psihičko zlostavljanje nikada nije prihvatljivo. Naša je odgovornost kao društva da naučimo dječake i mladiće da su poštovanje, empatija i nenasilna komunikacija suštinske vrijednosti a da se nasilje ne toleriše i da će nasilnici odgovarati za svoje postupke. Takođe je ključno da žrtvama zlostavljanja bude pružena pravovremena pomoć i podrška.

Nije dovoljno samo osuditi nasilje. Donosioci odluka i nadležni u institucijama moraju sigurnost djece, mladih i žena staviti kao glavni prioritet, preduzimajući konkretne mjere za sprečavanje nasilja i obezbijeđivanje da počinioci budu pozvani na odgovornost. Ovo uključuje reviziju postojećih zakona i politika, kao i primjenu novih strategija koje se bave specifičnim potrebama ranjivih grupa.

Saopštenje ,,Čemu učimo dječake u Crnoj Gori?’’ je dio projekta ,,Čuš, psihičko nasilje, kako to misliš?’’ koji sprovodi Sigurna ženska kuća a finansira Ministarstvo za ljudska i manjinska prava.