U Crnoj Gori, organizacije koje se bave ženskim pravima bile su prve koje su ukazale na fenomen porodičnog nasilja, a njihov rad je započeo pokretanjem SOS telefona za žene i djecu žrtve porodičnog nasilja 1996.godine. Nakon tri godine rada na SOS telefonu i prikupljanja i obrade statističkih podataka dobijenih na osnovu 2000 SOS poziva, koji su ukazivali da je svaka druga žena u Crnoj Gori primorana da napusti kuću, ukazala se jasna potreba za osnivanjem skloništa za žrtve porodičnog nasilja.

Stoga je u avgustu 1999. dotadašnja koordinatorka SOS telefona Ljiljana Raičević, osnovala prvo sklonište u Crnoj Gori, pod nazivom «Sigurna ženska kuća». Ubrzo nakon osnivanja, sklonište je dobilo svoje prve stanare – mladu ženu sa djetetom, žrtvu surovog porodičnog nasilja. Sklonište za žene i djecu žrtve nasilja je svakako i najznačajniji program Sigurne ženske kuće: za 20 godina postojanja preko 5 000 osoba je bilo smješteno u sklonište, a preko 11 000 osoba se obratilo za neku vrstu pomoći što je izuzetno veliki broj za Crnu Goru.[1]

Osim usluga Skloništa, Sigurna ženska kuća od samog početka pruža i prateće usluge ženama koje su u situaciji nasilja, uključujući pružanje osnovnih informacija, uspostavljanja kontakata sa institucijama relevantnim za konkretan problem, psihološko-savjetodavne pomoći, pa do smještaja u sklonište.

Kako su se SŽK obraćale i žene koje su bile žrtve trgovine ljudima, SŽK je inicirala i pokrenula Sklonište za žrtve trgovine ljudima 2001. godine i vodila ga do 2004. godine Vlada Crne Gore je  u  saradnji  sa Međunarodnom  organizacijom  za migracije  i OEBS-om,  početkom 2004.  godine, otvorila Sklonište za žrtve trgovine ljudima, koje i sada vode aktivistkinje NVO „Crnogorski ženski lobi“.

Vremenom je osim direktnih usluga, SŽK razvijala i druge oblasti rada, pre svega pokušavajući da utiče na zakonodavni okvir i politike relevantne za problem nasilja nad ženama. Tako je SŽK radila na izradi amandmana na Predlog zakona o zaštiti od nasilja u porodici u koaliciji sa 8 NVO, kao i na iInicijativi za usvajanje Zakona o zastiti svjedoka 2003/4, Proglas protiv Predloga zakona o socijalnoj i dječijoj zaštiti 2013.[2]Predlog izmjena članova važećeg Zakona o izboru odbornika i poslanika  2013.,[3]učestvovala u izradi izvještaja CEDAW Komisiji Ujedinjenih Nacija o položaju žena u Crnoj Gori itd.

Takođe, SŽK je paralelno razvijala i programe podizanja svijesti o problemu nasilja nad ženama i djecom kao i edukatvne programe. U okviru ovog dijela svog rada SŽK je objavila, Priručnik za seksualno i reproduktivno zdravlje 2007/8,  Seksualno nasilje – priručnik za djecu i mlade 2009, Starije osobe protiv nasilja u porodici 2011, Šta znamo o ekonomskom nasilju nad ženama 2013., organizovala seminare za obuku službenika državnih institucija (policije, pravosudja, centara za socijalni rad) na temu nasilja u porodici, organizovala seminar za prevazilaženje diskriminacije medju maladima koji poticu iz različitih socio-kulturoloških sredina, realizovala projekat «Osnaživanje mladih žena za praćenje vladinih politika u oblasti rodne ravnopravnosti», 2011/2013 i učestvovala u brojnim akcijama vezanim za podizanje svijesti javnosti.

Sigurna ženska kuća danas broji 5 zaposlenih, 2 “part time” angažovane stručnjakinje (psihološkinja i advokatica) domaćicu skloništa i 5 volontera. Organizacija raspolaže službenim vozilom, kancelarijom i kancelariskom opremom koja uključuje: 4 računara, lap top, skener, fotokopir i kancelarijski namještaj.Odbor direktora broji 8 članova aktivnih u raznim oblastima društvenog života Crne Gore.

Rad organizacije počiva na medjunarodnim standardima o radu nevladinih organizacija. Sigurna ženska kuća saradjuje sa brojnim medjunarodnim organizacijama, članica je Balkanske mreže za ljudska prava i Regionalnih antitrafiking mreze «ACTA», i “Penelopa”, RECOM koalicije, koja predstavlja nepolitičko okupljanje regionalnih organizacija civilnog društva, asocijacija i individualaca koji predstavljaju i promovišu inicijativu za RECOM ka osnivanju Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim kršenjima ljudskih prava na teritoriji bivše Jugoslavije u periodu od 1991 do 2001.  

SŽK je, nakon osnivanja skloništa, podršku za obuku i jačanje ljudskih resursa, kao i materijalnu i finansijsku pomoć u većini slučajeva dobijali od medjunarodnih i humanitarnih organizacija, ambasada, fondacija i dobrotvornih akcija, dok je tek poslednjih godina država počela da pruža određenu podršku našim aktivnostima.